Jerusalim je poseban grad, opterećen istorijom, verovanjima, nadama i traumama miliona ljudi i različitih zajednica.
Svaka ulica, zgrada ili kamen ima značenje za neku religiju, ideologiju ili istorijski događaj.
Zato Jerusalim nije samo grad u prostoru, već i grad u svesti – simbol svetog, spornog, večnog i uvek aktuelnog.
Neki ga doživljavaju kao kolevku svetih knjiga, drugi kao mesto u kom ni danas nema potpunog mira.
A zapravo, Jerusalim je sve to odjednom. Bilo da je vaša prva asocijacija na ovaj grad Zid plača, crkve i kupole, vojnici s puškama, ili dugi redovi turista i hodočasnika, taj grad u glavi nosimo kao sveto mesto.
Religije, svetinje, sukobi, sve je i dalje živo. U ovom gradu, istorija ne smešta u muzeje, već kao da i dalje šeta njegovi ulicama.
Pa dakle, zašto je istorija zapravo toliko važna za ovaj grad?
Zašto se kaže da je Jerusalim grad triju religija. I zbog čega je video i preživeo tolike sukobe?
Jedan tekst nije dovoljan da do kraja sagleda značaj i posebnost Jerusalima, ali smo se potrudili da vam ga približimo i bar delimično odgovorimo na neka od ovih velikih pitanja.
Jerusalim kroz vekove – vetar vremena na svetom brdu
Da biste razumeli Jerusalim danas, morate znati kako se oblikovao kroz vekove.
Svaka epoha njegove istorije ostavila je svoj pečat, a nijedna nije bila bez značaja. Zato Jerusalim nije moguće objasniti bez konteksta vremena koje je kroz njega prohujalo.
Počeci i drevna simbolika
Pre više od tri hiljade godina, kralj David je Jerusalim zauzeo i proglasio ga političkim i duhovnim centrom.
Njegov sin Solomun je na brdu Morija podigao Prvi hram, čime je to mesto postalo središte judaizma.
Hram je bio zamišljen kao kuća Boga na Zemlji – fizički dokaz božanske prisutnosti među ljudima.
Kada su ga Vavilonci uništili 586. godine p.n.e, za Jevreje to nije bio samo vojni poraz već i duhovni šok.
Drugi hram, podignut nekoliko decenija kasnije, obnovio je veru naroda. Ipak, Rimljani su ga 70. godine nove ere sravnili sa zemljom.
Danas, sve što je od njega ostalo je zapadni zid – Zid plača – koji i dalje nosi težinu te istorije i služi kao duhovno središte, a mesto gde su oba hrama stajala danas je poznato kao Hramsko brdo, epicentar mnogih verskih i političkih napetosti.
Rane epohe i raspad
Nakon rušenja Drugog hrama, Rimljani su Jerusalim pretvorili u koloniju Aelia Capitolina.
Jevrejima je zabranjen ulazak. Hrišćanstvo se u tom periodu širi Rimskim carstvom, a Jerusalim postaje važna tačka hodočašća.
Car Konstantin i njegova majka Jelena sponzorišu izgradnju Crkve Svetog groba u četvrtom veku, upravo na mestu na kome se veruje da je Isus razapet, sahranjen i vaskrsao.
U ovom periodu Jerusalim poprima novu duhovnu težinu, ali i fizički izgled.
Građevine iz različitih epoha nadograđuju se jedna na drugu.
Ostaci tog slojevitog nasleđa i danas su vidljivi, i često se koriste kao dokazi u savremenim narativima o pripadnosti i pravu na grad.
Srednji vek i krstaški ratovi
U 11. veku, Jerusalim je pod arapskom vlašću, ali 1099. dolazi do prve krstaške ofanzive.
Krstaši ulaze u grad, osvajaju ga i uspostavljaju Latinsko Jerusalimsko kraljevstvo.
Slede godine nasilja i prisilnog preobraćanja. Krstaši grad nisu samo okupirali, već su pokušali da ga simbolički preoblikuju.
Uspostavljanjem Latinskog Jerusalimskog kraljevstva, promenili su imena ulica, crkve su pretvarali u katoličke bogomolje, a islamske i jevrejske svetinje često zatvarali ili zanemarivali.
Crkva Svetog groba postala je centar nove vlasti, dok je lokalno stanovništvo, uključujući hrišćanske zajednice koje su se razvile u istočnim delovima Rimskog carstva, a koje su bile prisutne u Jerusalimu vekovima pre dolaska krstaša, bilo potisnuto.
Iako su takođe bili hrišćani, krstaši su ih tretirali kao manje legitimne, namećući im zapadni katolički poredak i ograničavajući njihovu versku slobodu.
Time su pokušali da stvore novi identitet Jerusalima, u skladu sa vizijom srednjovekovne Evrope, što je izazvalo trajne posledice u verskom pejzažu grada.
Muslimanski vojskovođa Salahudin 1187. ponovo preuzima Jerusalim, uz mnogo manje razaranja.
On dozvoljava hodočasnicima svih vera pristup svetinjama.
Taj čin se često pominje kao primer umerenosti i političke mudrosti. Srednji vek u Jerusalimu pokazuje koliko su verski simboli bili (i ostali) u centru političkih interesa.
Mesto gde se nalazi svetinja – kome pripada, ko je održava, ko ima pravo da uđe – postaje pitanje moći. I taj obrazac traje i danas.
Svetinja za tri monoteističke vere
Udaljenosti između najvažnijih svetinja triju monoteističkih religija, judaizma, hrišćanstva i islama, u Jerusalimu mere se minutima hoda. Zid plača, Crkva Svetog groba i džamija Al-Aksa nalaze se na manje od 600 metara razdaljine, što je manje od deset minuta hoda.
Zid plača i džamija Al-Aksa su na istom kompleksu Hramskog brda, dok je Crkva Svetog groba udaljena oko 400 metara zapadno, u hrišćanskom kvartu Starog grada.
To u praksi znači da ono što je za jednog vernika mesto molitve, za drugog može biti izvor frustracije ili čak političkog spora.
Judaizam i Zid plača
Zid plača, poznat i kao Zapadni zid, predstavlja najbližu tačku do koje jevreji mogu da se mole na mestu gde je nekada stajao Hram.
Taj zid nije deo samog Hrama, već potpornog zida Hramskog brda, ali je kroz vekove postao simbol trajnosti vere i povratka.
Za mnoge jevreje, dolazak na Zid je lični susret sa istorijom – mesto tuge, molitve, nade i kontinuiteta.
Zid je danas pod izraelskom upravom, otvoren je za sve, ali se pristup Hramskom brdu, koje leži neposredno iznad i dalje reguliše strogim merama.
Izraelske bezbednosne snage kontrolišu ulaze, a vreme molitve i aktivnosti unutar kompleksa određuje islamski verski vakuf.
Jevrejima je formalno zabranjeno da se mole na Hramskom brdu, dok nemuslimani mogu da ga posete samo u određenim terminima i pod nadzorom.
Ove mere i ograničenja često izazivaju napetosti, jer svaka promena protokola, bilo da je reč o dolasku grupe posetilaca, obnovi objekta ili političkoj izjavi, može da preraste u ozbiljan sukob na terenu.
Hrišćanstvo i Crkva Svetog groba
Crkva Svetog groba se smatra mestom Isusovog raspeća, grobnice i vaskrsenja.
Nalazi se u srcu hrišćanskog kvarta i vekovima je mesto hodočašća vernika iz celog sveta.
Zanimljivo je da ključ Crkve Svetog groba i danas čuva muslimanska porodica.
To je radicija koja traje još od 12. veka. Reč je o porodici Nuseibeh, kojoj je ova odgovornost poverena još u vreme Salahudina, kako bi se sprečili sukobi između različitih hrišćanskih zajednica oko prava upravljanja i otključavanja crkve.
Kasnije joj se pridružila i porodica Joudeh, koja drži sam ključ, dok Nuseibeh nadgleda ceremoniju otvaranja vrata svako jutro.
Ova praksa traje više od osam vekova i predstavlja simbol poverenja i neutralnosti, ali i svedočanstvo koliko je teško održati ravnotežu među verskim grupama koje dele isto sveto mesto.
Sama atmosfera u crkvi pokazuje koliko su religija, protokol i međusobni odnosi isprepleteni. Svaka kapela ima svoje pravilo, a raspored bogosluženja mora biti precizno dogovoren kako ne bi došlo do sukoba.
Još jedan važan trenutak u Crkvi Svetog groba je ceremonija silaska Blagodatnog ognja, koja se svake godine održava na Veliku subotu, pred pravoslavni Vaskrs.
To je jedan od najsvetijih trenutaka za pravoslavne hrišćane – veruje se da oganj silazi sa neba i pali se sam u Hristovom grobu, bez ljudskog posredovanja.
Mnoge vere su probale i pokušavaju decenijama, ali samo pravoslavnom patrijarhu to polazi za rukom.
Pre ulaska, on se pažljivo pretražuje da ne bi uneo bilo kakav izvor vatre, čime se naglašava čudesna priroda ovog događaja.
Nakon što oganj zapali sveće patrijarha, plamen se brzo prenosi vernicima, koji ga dočekuju sa suzama, molitvom i radošću.
Ceremonija simbolizuje pobedu svetlosti nad tamom i života nad smrću, a i sama je svedočanstvo kompleksne organizacije i verskog značaja ovog svetog mesta.
Islam i Haram al-Šarif / Al-Aksa
Za muslimane, treće najsvetije mesto na svetu, posle Meke i Medine, nalazi se upravo u Jerusalimu.
Prema islamskom predanju, prorok Muhamed je sa ove lokacije uznesen na nebo tokom Noćnog putovanja.
Sam prostor ima izuzetno visok verski i politički značaj. U njemu važe posebna pravila: nemuslimanima je dozvoljen ograničen ulazak, ali molitva im nije dozvoljena.
Upravu nad lokalitetom ima islamski verski vakuf, ali bezbednost kontrolišu izraelske vlasti.
Upravo ta dvostruka nadležnost i svaki pokušaj promene statusa dovodi do talasa tenzija.
Za muslimane, Al-Aksa nije samo mesto molitve, već simbol otpora, prisustva i prava na grad.
Političke komplikacije u Jerusalimu – sukobi i upravljanje
Svaki pokušaj da se razume Jerusalim, mora proći kroz složenu mrežu njegovih političkih odnosa.
Ovaj grad nije samo duhovno i istorijsko središte – on je i administrativni, bezbednosni i diplomatski izazov.
Ovde jedna teritorija često ima dve nadležnosti, tri tumačenja i mnogo više simboličkih značenja.
Dvostruka vlast i međunarodni sporovi
Od 1967. godine, Izrael efektivno kontroliše ceo Jerusalim, uključujući istočni deo koji je tada pripojen ostatku grada.
Međutim, međunarodna zajednica, uključujući UN, i dalje istočni Jerusalim tretira kao okupiranu teritoriju. Za Palestince, to je prostor buduće prestonice njihove države.
Za Izrael, Jerusalim je “nedeljiva i večna prestonica”. U svakodnevnom životu to znači da stanovnici istočnog Jerusalima – većinski Palestinci – imaju poseban pravni status.
Većina njih ima izraelske lične karte, ali ne i državljanstvo. Imaju pravo da žive i rade, ali ne da glasaju na nacionalnim izborima.
Infrastruktura je neravnomerno razvijena, a investicije u obrazovanje, zdravstvo i komunalne usluge su često znatno manje u istočnim kvartovima nego na zapadu grada.
Moderne tenzije na svetim lokalitetima
Hramsko brdo svakodnevno je mesto političkih tenzija koje se ogledaju kroz verske protokole.
Vakuf, islamska verska fondacija koja ima dugu istoriju upravljanja svetim mestima u Jerusalimu, posebno na području Hramskog brda (Haram al-Šarif), pod nadzorom jordanskih vlasti, zadužen je za verske i civilne poslove u okviru kompleksa, uključujući raspored molitvi, održavanje objekata i administraciju.
Iako nema bezbednosnu vlast, njegova upravna uloga je ključna jer svaka promena ili ograničenje u radu Vakufa može izazvati političku reakciju i proteste.Iz tog razloga, odnos između Vakufa i izraelskih vlasti je uvek na ivici političke tenzije. Jordanski Vakuf upravlja unutrašnjim poslovima kompleksa, dok izraelska policija nadzire bezbednost i pristup lokalitetu.
Taj balans moći je izuzetno osetljiv, jer svaka promena, pa i simbolična, u tumačenju ovog statusa kvo može imati ozbiljne političke posledice.
Promene u rasporedu molitvi, najave radova, zabrane poseta – sve to postaje politička poruka.
Kada izraelski političar poseti Hramsko brdo, to se često tumači kao provokacija.
Te tenzije nisu ograničene na verske vođe i političare – one se prelivaju i na lokalno stanovništvo.
Svaki dan počinje pod budnim okom kamera i policije, a završava se sa osećajem neizvesnosti. Upravo ta svakodnevna napetost gradi duboku liniju nepoverenja među zajednicama.
Arheološki narativi i demografska dinamika
Arheologija u Jerusalimu nije samo nauka – ona je i instrument politike. Iskopavanja u i oko Starog grada često imaju zadatak da potvrde istorijsko prisustvo određenog naroda.
Kada izraelske vlasti finansiraju projekte koji otkrivaju ostatke iz vremena biblijskih kraljeva, Palestinci to vide kao pokušaj legitimizacije izraelskog suvereniteta.
S druge strane, palestinski pokušaji zaštite ili promovisanja islamskog nasleđa često nailaze na pravne i političke prepreke.
Demografska slika grada takođe je stalna tačka tenzija. Izraelska politika u istočnom Jerusalimu često podstiče doseljavanje jevrejskih porodica u pretežno arapske kvartove, uz istovremene pokušaje ograničavanja gradnje za palestinske stanovnike.
To znači da Palestincima u istočnom Jerusalimu često biva uskraćeno pravo na dozvole za gradnju ili renoviranje objekata, iako su to njihove porodične parcele.
Proces dobijanja dozvole je skup, dugotrajan i često neuspešan.
Posledica toga je da su mnoge palestinske porodice primorane da grade bez dozvole, zbog čega im preti rušenje objekata i novčane kazne.
Paralelno s tim, izraelske vlasti omogućavaju izgradnju novih jevrejskih naselja u tim istim područjima, uz kompletnu infrastrukturu i zaštitu.
Ovakva praksa dodatno produbljuje osećaj nejednakosti i političke isključenosti kod palestinskog stanovništva.
Ove promene se nazivaju “tihom judaizacijom”, dok izraelske vlasti to predstavljaju kao urbano planiranje i integraciju.
Suštinski, to su dve paralelne vizije istog grada – i obe su veoma žive i aktivne.
Jerusalim danas – istorija za turiste i vernike
U Jerusalimu danas se susreću istorija i moderna svakodnevica. Grad je otvoren i za hodočasnike i za radoznale putnike, za one koji dolaze da dotaknu svetinju, ali i one koji traže priču, iskustvo, miris, ukus.
Međutim, turistička slika grada skriva jednu dublju slojevitost.
Iza fasada muzeja i restorana kriju se stare tenzije, pravila života pod nadzorom.
Usred svega toga, Jerusalim ostaje aktivan grad koji se svakog dana pregovara i preživljava, uz sve istorijsko nasleđe koje ga definiše.
Zidovi Starog grada i UNESCO zaštita
Stari grad Jerusalima je jedno od retkih mesta na svetu koje je istovremeno živo naselje i svetska baština.
Okružen masivnim zidovima iz 16. veka, unutar sebe čuva četiri kvarta: jevrejski, muslimanski, hrišćanski i jermenski.
Svaki kvart ima svoje svetinje, svoju ritmiku dana, svoje zvuke i mirise.
Na ulicama se prodaju začini, tekstil, suveniri, ali i progovara istorija – iz svakog kamena, stepenika, zida.
Naprotiv, sve što se u gradu radi – svaka rekonstrukcija ili popločavanje kaldrme nosi potencijalnu političku težinu.
Sve se tumači kroz prizmu identiteta i stalno se postavljaju ista pitanja: čiji je kamen, čija je kapija, ko ima pravo da odlučuje o svetinji?
Zato očuvanje Starog grada zahteva stalni balans između zaštite nasleđa i savremenih interesa.
Kulturna raznolikost i zajedničke slobode
Jerusalim je mesto gde na svakom ćošku možete čuti hebrejski, arapski, jermenski, ruski, engleski, francuski.
Grad ima višeslojnu demografiju: ultraortodoksni jevreji, sekularni Izraelci, palestinski muslimani i hrišćani, jermenska manjina, hodočasnici i turisti.
To je svakodnevna realnost grada.
U teoriji, svi građani imaju slobodu kretanja i pristupa. U praksi, ta sloboda se razlikuje od kvarta do kvarta, od kontrole na punktu, od konteksta dana. Ipak, život se nastavlja: deca idu u školu, prodavnice se otvaraju, porodice slave praznike.
Jerusalim kao simbol i izazov mira
Za svetsku diplomatiju, Jerusalim je pitanje bez jednostavnog odgovora. Status grada ostaje nedefinisan u većini međunarodnih foruma.
Za jedne je večna prestonica, za druge okupirani glavni grad koji čeka priznanje i oslobođenje. Ali izvan političkih dokumenata, Jerusalim ima moć da bude i mesto susreta.
Mnogo je inicijativa koje pokušavaju da izgrade mostove: škole koje integrišu decu različitih zajednica, kulturni centri u kojima se uče jezici drugih zajednica, umetnici koji sarađuju preko granica kvarta.
To nisu vesti koje pune naslovne strane, takvi pokušaji približavanja nažalost nikad nisu u fokusu, ali postoje.
I pokazuju da grad nije samo poligon za tenzije – već i da ima potencijal i za nešto drugo.
Više od grada: Jerusalim kao ogledalo sveta
Sada znate zašto se Jerusalim zove svetim gradom. Ne zbog mitova, već zbog stvarnih svetih lokacija, vere koja se tamo izražava i istorije koja ne prestaje da traje.
Znate i da svaki kamen ima ime, svaka ulica svoju mogućnost sukoba, a svaka svetinja svog čuvara.
Ali, baš zato, ili eto, uprkos svemu tome, Jerusalim je i nešto mnoho veće od grada.
On je ogledalo sveta – jer sve što se tamo dešava, na primeru pokazuje ono što već postoji u nama i oko nas: vera, sumnja, moć, nada, konflikt, pokušaji razumevanja.
U Jerusalimu se jasno vidi koliko je teško, ali i koliko je važno deliti prostor sa drugima koji veruju drugačije, žive drugačije, pamte drugačije.
Zato se kaže da ko razume Jerusalim, bolje razume i svet. I možda i sebe.